Izbornik i umjetnički ravnatelj festivala Vinko Radovčić izvijestio je da je tijekom osam dana, svaku večer bio maksimalan broj posjetitelja te je nagrada publike za najbolju monodramu s prosječnom ocjenom 4,782 pripala predstavi “Kontrabas” Patricka Süskinda u režiji i izvedbi glumca Filipa Sertića te produkciji Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i Tesla Teatra iz Zagreba. Voditeljica programa Gabrijela Meštrović Maštruko potom je istaknula da je sve monodrame, pomno i detaljno, svaku večer pratio i stručni žiri koji je radio u sastavu: Antonela Tošić, dipl. dramaturginja kao predsjednica žirija i članice žirija: Jadranka Svaguša, dramska producentica HNK Zadar, dr. sc. Ana Gospić Županović, izv. prof., teatrologinja i Anđela Ćurković-Petković, glumica Kazališta lutaka Zadar. Potom je glumica Anđela Ćurković-Petković u ime stručnog žirija objavila da je nagradu „Zlatko Košta“ za najbolju monodramu na 2. Zadarskom festivalu monodrame prema ocjeni stručnog žirija pripala predstavi „Final act / Posljednji čin” autorice Lucije Barišić u izvedbi i režiji Lucije Barišić uz pratnju glazbenika Luke Žužića i Tomija Novaka te u produkciji Umjetničke organizacije “Pierre Vally” iz Zagreba i Zagrebačkog kazališta mladih.

Anđela Ćurković-Petković pročitala je obrazloženje stručnog žirija: Izvođačica Lucija Barišić, ujedno i autorica i redateljica teksta, nevjerojatnom lakoćom, šarmom i autentičnošću uvlači publiku u svoj iskričavi svijet. Kombinacijom glumačke vještine s neporecivim talentom i karizmom, izvođačica uspijeva nasmijati gledatelja jednako brzo kao i rasplakati. U tih šezdeset minuta trajanja izvedbe, Barišić nam uspijeva pokazati cijeli spektar ljudskih iskustava i najrazličitijih emocija koji prolaze iz čovjeka suočenog sa smrću. Glumičino shvaćanje i percipiranje smrti od njezinih osnovnoškolskih dana do zrelih godina, na sceni spremno prate i glazbeno nadopunjuju Luka Žužić i Tomi Novak, koji svojom autorskom interpretacijom jasno, a opet nenametljivo ulaze u suigru s glumicom, dodatno oplemenjujući svijet u koji smo uvučeni, pritom ne narušavajući formu monodrame – ovo je Lucijina priča, a oni su tu da je podrže.

Barišić je svoj izvođački talent precizno utkala u svoju pripovjedačku vještinu, pritom stvorivši jedan tako specifičan, prijateljski, a opet hipnotički ugođaj za kojeg ne želimo da prestane – ugođaj koji se jedino još može nazvati kazališnom magijom. Final act / Posljednji čin preciznim dramaturškim i režijskim zahvatima uspješno prenosi priču iz sfere autobiografskog u sferu općeg, obrađujući pritom vječitu temu smrti, ali kroz različite prizme (kroz oči djeteta, majke, ljubavnice, prijateljice, glazbenice, školskog razreda, čitave obitelji pa čak i obiteljskog stola…). Predstava se, između navedenog, istaknula i svojom hibridnom formom intimnog koncerta, stand up showa, psihodrame i improvizacijskog kazališta, a opet zaogrnuta u jednu cjelinu. Ovo je predstava o smrti koja tako snažno i neumoljivo slavi život, da mi nemamo izbora nego slaviti s njom.

Oboje nagrađenih: i glumica Lucija Barišić i glumac Filip Sertić nažalost nisu mogli doći po svoje nagrade zbog unaprijed dogovorenih glumačkih obveza, ali su se putem video poziva zahvalili stručnom žiriju i publici na nagradama te izrazili veliko zadovoljstvo da su sudjelovali na 2. Zadarskom festivalu monodrame i na lijepom prijemom zadarske publike, a nagrade će im biti uručene naknadno. Ravnateljica Kazališta lutaka, ujedno i producentica 2. Zadarskog festivala monodrame Iris Pavić Tumpa zahvalila se svima na tako velikom odazivu i interesu za sve predstave na 2. Zadarskom festivalu monodrame te ujedno najavila 3. Zadarski festival monodrame sljedeće godine.

Zadarski festival monodrame bio je posvećen cijenjenom zadarskom glumcu i lutkaru Zlatku Košti (1951.-2021.) i upravo je Nagrada za najbolju monodramu prema ocjeni stručnog žirija dobila naziv prema njemu. Idejno rješenje statue nagrade „Zlatko Košta“ osmislili su Vinko Radovčić i Robert Košta, a izradili su je Robert Košta i Darko Petković. 2. Zadarski festival monodrame održao se u organizaciji Drame plus i Kazališta lutaka Zadar pod producentskim vodstvom osnivača i voditelja Drame plus Vinka Radovčića i ravnateljice Kazališta lutaka Iris Pavić Tumpa, dok je cijeli festival koordinirao Domagoj Lindinger.

Generalni pokrovitelji 2. Zadarskog festivala monodrame bili su: Grad Zadar, Ministarstvo kulture i medija RH i Zadarska županija, a pokrovitelj festivala bio je HNK Zadar. Od 28. kolovoza do 4. rujna zadarska je publika s velikim interesom iz večeri u večer pratila sve predstave na 2. Zadarskom festivalu monodrame, tražila se ulaznica više i uz sjajne reakcije poslije svake odgledane monodrame, svi posjetitelji imali su priliku sudjelovati u izboru nagrade publike za najbolju monodramu.

Nakon svečanog dijela proglašenja pobjednika 2. Zadarskog festivala monodrame, uslijedila je hrvatska praizvedba jedne od posljednjih drama Edwarda Albeeja “Kuc! Kuc! Tko je tamo!?” u režiji Vinka Radovčića i izvedbi mladog glumca Lovre Rimca te produkciji Drame plus, nakon čega je i službeno završio 2. Zadarski festival monodrame.

Petrov je sudjelovao u obje utrke te osvojio dva prva mjesta u klasi E1-14, dok je Sertić zasjeo na prvo mjesto Twins Fun kupa na sljemenskoj utrci. S tim pobjedama obojica zadarskih vozača drže prvo mjesto u generalnom poretku svojih prvenstava.

Zadarski vozači nisu skrivali oduševljenje svojim uspjesima, što se može primijetiti u njihovim izjavama nakon utrka.

– Ove zime sam odlučio promijeniti motor na svom Stojadinu. Odluka je pala na motor obujma 1400 ccm sa 16 ventila u odnosu na prethodni motor od 1600 ccm. Sama izmjena nije prošla glatko jer sam uz pomoć prijatelja i poznanika organizirao prvu motorsport utrku u Zadru u ožujku ove godine, što mi je oduzelo puno vremena. Uz novi motor, trebalo je ugraditi i novi mjenjač, što mi je zadalo dodatne glavobolje” rekao nam je Natanael.

Sljemenska utrka je ipak prošla u najboljem mogućem redu, obzirom na kratko vrijeme za pripremu auta, upoznavanje i privikavanje na ponašanje auta, kao i na loše vremenske uvjete koji su ih zatekli na obje utrke.

Natanael nam je rekao da je stvarno imao sreće, jer je uspio dovršiti auto tek par sati prije utrke, a neočekivani mehanički kvar ga je zatekao odmah po povratku sa sljemenske utrke. Kvar je bio brzo uklonjen i Natanaelov brzi Stojadin je bio spreman za skradinsku utrku.

S druge strane, Davoru je ovo bila prva brdska utrka u njegovoj karijeri. Kako i sam kaže, nije bio potpuno spreman i opušten zbog nepoznavanja staze, ali ipak kroz službene treninge ju je uspio savladati. Izazov pred njim je bio velik, no prošlogodišnji prvak Twins Fun kupa je ipak bio na svojoj pravoj razini, te je ostvario novu pobjedu, šestu u karijeri i osmo postolje u osam utrka.

“Kad sam prvi put prošao stazom, nisam vjerovao da ću u tako kratkom roku uspjeti naučiti cijelu stazu. Međutim, gledajući onboard snimke s prijašnjih utrka, uspio sam ju naučiti, a preko treninga sam to znanje dodatno usavršio svojim vožnjama. Konkurencija je bila jako brza, ali sam uspio odoljeti napadima te sam ostvario svoju prvu ovosezonsku pobjedu. Iznimno sam ponosan na rezultat jer je ostvaren u vrlo teškim vremenskim uvjetima” izjavio je Davor.

Neke od trenutaka uhvatili su fotografi Dag Kirin i Morgan Matijević svojim objektivima pa vam prenosimo djelić atmosfere sljemenske utrke.

Zadrani se sada okreću sljedećim utrkama svojih prvenstava koje će obojici biti 16.lipnja. Natanael vozi brdsku utrku Gorjanci u Sloveniji, a Davor će voziti disciplinu slalom u zagrebačkoj Dubravi, gdje će nastupiti u drugoj utrci Twins Fun kupa.
Ovim putem vozači se zahvaljuju svojim sponzorima, prijateljima i klubovima RTZ i Delta sport.

Grégory Sertić vezni je igrač francuskog prvoligaškog kluba Girondins de Bordeaux. Iako su zanimanje za njega još prije gotovo četiri godine pokazali i tadašnji selektor hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić i čelnici HNS-a, Sertićev ovogodišnji odlazak u Brazil s “Vatrenima” i dalje ostaje upitan. Iako je još u ožujku prošle godine dobio hrvatsko državljanstvo, te iako ga u reprezentaciji željno očekuju, što su kroz javne nastupe potvrdili i predstavnici HNS-a i izbornik Kovač, njegov debi za hrvatsku reprezentaciju je na čekanju budući da Fifa još nije dala zeleno svjetlo.

U Bordeaux smo se uputili dan nakon derbija francuskog prvenstva između Bordeauxa i pariškog PSG-a. Očekivano, moćni PSG predvođen Zlatanom Ibrahimovićem, ostvario je uvjerljivu pobjedu nad Girondincima. Tijekom jutarnjeg treninga igrači su bili utučeni i vidno razočarani.

– OK, jasno je, oni su bili favoriti, ali dečki uvijek daju sve od sebe – govori mi jedan od zaposlenika u klubu.

Klubu trenutno ne ide najbolje. Tim porazom pomaknuti su s četvrte na osmu poziciju, no igračima ipak ne nedostaje optimizma i pozitivne energije. Grégory je onaj koji je bez obzira na ponekad i loš rezultat gotovo uvijek nasmijan i zadužen za dobro raspoloženje cijele ekipe.

Na fotografiji: Reporterka Nedjeljnog Danijela Mihalić Đurica Sertića je posjetila u Bordeauxu gdje je on jedna od najvećih zvijezda. Tamo je doznala i da uskoro čeka transfer u veći klub, ali on o svom novom odredištu nije smio govoriti

– Grga je divan, stalno je nasmijan, njega jednostavno ne možete ne obožavati – rekle su mi recepcionerke na ulazu u veliki dvorac u Bordeauxu u kojemu su smještene administrativne prostorije kluba. Pomislila sam, možda malo i pretjeruju jer znaju da smo zbog njega prevalili 500-tinjak kilometara, ili možda tek simpatiziraju mladog nogometaša. No, o Grégoryju razgovaram i s lokalnim novinarima.

– Mislili smo da će s godinama i on postati bahat poput ostalih, no godine su prolazile, a Grégory se nije promijenio. Među svim igračima u klubu s njime najviše volimo raditi. Uvijek je nasmijan, spontan, susretljiv i spreman odgovoriti na sva postavljena pitanja – govori mi Thierry Vautrat, sportski novinar regionalnog dnevnika Sud Ouest. Prema ocjenama francuskih medija, 24-godišnji Grégory Sertić trenutno je jedan od najpotentnijih igrača nacionalne nogometne lige Le Championnata.

Još kao dječak zaigrao je za podmladak Brétignyja, pariškog predgrađa gdje je 1989. i rođen.

– Kako sam postao nogometaš? Pa to je za mene bio nekako logičan izbor jer dolazim iz nogometaške obitelji. Otac je bio nogometni trener, majka je također igrala amaterski nogomet u poznatom klubu pariške regije Massy. Nisam poput mnogih vršnjaka spavao s plišancima, nego s loptom. Čim bi se vratio iz škole, uzeo bi loptu, po cijele dane igrao s prijateljima nogomet. Počeo sam vrlo rano, s osam godina igrao sam u francuskom Eglyju, kasnije u podmlatku Brétignyja, da bi se, poput nekog sna, jednog dana probudio u nogometnom klubu Girondines de Bordeaux gdje sam počeo i svoju profesionalnu karijeru.

Od 2005. u podmlatku je Girondins de Bordeauxa, a 2009. Grégory potpisuje svoj prvi profesionalni ugovor koji mu istječe 2016. godine. U mladu francusku reprezentaciju bio je pozvan 2009. Na poziv se odazvao te odigrao pet utakmica u dresu ‘galskih pijetlića’. Mlada reprezentacija ga je, reći će danas, jako obogatiila.

– Bilo je to jedno veliko profesionalno iskustvo, a i stekao sam puno prijatelja, no vrijeme je za povratak korijenima. Ja sam Hrvat i želim igrati za hrvatsku reprezentaciju i zato sam pokrenuo cijeli postupak dobivanja hrvatskih papira. Pregovori o prelasku u hrvatsku reprezentaciju počeli su još 2011., no gotovo četiri godine kasnije ponekad mu se čini da mu je Hrvatska dalja nego ikad prije.

– Još 2011. susreo sam se u Bordeauxu sa Srebrićem i tadašnjim izbornikom Bilićem. O mogućnostima dolaska u Hrvatsku razgovarao sam i prošle godine tijekom susreta Hrvatska – Srbija sa Srebrićem i s tadašnjim izbornikom Štimcem. Oko svega smo se složili, sve je bilo jasno s moje strane kao i s njihove. Čak mi je i francuska reprezentacija odmah izdala uvjerenje na kojemu je pisalo kako je igrač odlučio zaigrati za ekipu Hrvatske, s obzirom na to da sam ranije igrao za njihovu mladu selekciju.

Dakle, iako je njegov prelazak trebao biti puka formalnost, Sertićev dolazak, čini se, koči i oteže Fifina birokracija. Naime, nakon što je u ožujku prošle godine dobio hrvatsku putovnicu, prelazak je trebao biti automatski, no iz Fife su kasnije poručili kako mu za prelazak treba i Fifina putovnica.

– Postajem nestrpljiv jer čekam već tri godine. Još mi jedino preostaje da odem osobno sa svojim odvjetnikom u Fifu te da im na licu mjesta dokažem koliko stvarno želim igrati za hrvatsku reprezentaciju. Najgore je ovo čekanje, već je prošlo toliko vremena otkad sam i javno objavio da želim zaigrati za hrvatsku reprezentaciju, jednostavno ova situacija frustrira.

I Šuker i Srebrić od Fife su navodno pokušali dobiti odgovor o njegovu statusu, no službenog odgovora iz Züricha i dalje nema. I dok početak Svjetskog prvenstva kuca na vrata nastavlja se saga i igra živaca koja najviše pogađa perspektivnog igrača.

Jesu li ga, bez obzira na odugovlačenje Fife, u međuvremenu ipak posjetili hrvatski izbornik ili čelnici HNS-a kako bi se informirali o njegovoj trenutnoj formi?

– Ne, posjetili su me prije tri godine, no otkad se zakompliciralo s Fifom, nisu. Valjda čekaju da se riješi ova situacija pa će ponovno doći.