Ovaj poseban događaj posvećen je prikupljanju sredstava za školske sestre franjevke Splitske provincije koje su prije pola stoljeća krenule u DR Kongo, tadašnji Zair. Ondje su zatekle neizrecivu bijedu izgladnjelog naroda koji nije poznavao nikakvu kulturu; siromaštvo koje se teško može opisati. Uz puno molitve, ljubavi i žara pristupile su tom narodu nastojeći ublažiti njegovu bijedu.

Učeći lokalni jezik i običaje polako su započele s poučavanjem, a to je često značilo svakodnevno pješačiti i 10-15 km kako bi se širila Radosna vijest. Istovremeno, nebrojeni dobročinitelji pomagali su svojim molitvama i velikodušnim prilozima te tako spašavali ljudske živote, omogućavali školovanje i liječenje. Svojom požrtvovnošću i ljubavlju sestre su stekle veliko povjerenje i ugled u narodu.

Danas Misija u Kongu broji šest sestara Hrvatica i čak četrdeset sestara Kongoanki koje nastavljaju ovo plemenito djelo.

Na humanitarnom koncertu nastupit će poznata imena hrvatske duhovne glazbe: Emanuel, Amorose, fra Marin Karačić, sestre Halužan, Marina Matošević i Ivan Vidović – Eyevan. Sva prikupljena sredstva s koncerta bit će usmjerena prema kongoanskoj djeci i sestrama franjevkama kako bi se što više djece školovalo i dobilo barem jedan dnevni obrok.

Akcija je posvećena Fra Iliji Barišiću,koji već 43 godine gradi škole u DR Kongu.
Fra Ilija je misionar reda Sv Frane iz Zadra,koji je svoj život posvetio pomoći i zaštiti slabijih od sebe.

Tokom jednog prepada jedne naoružane skupine uboden je nožem 27 puta u leđa.
Fra Ilija je preživio, te se nakon oporavka vratio, nastaviti svoju misiju.
Band Aid naziva se „SUPERHEROJI”, a poruka pjesme je da Ljubav može pobjediti sve prepreke i svako zlo.

Donacijom od 50 eura, može se postati kum jednom osnovnoškolcu u Kimbulu, Kongo,te sa tim iznosom pokriti školarinu za jednu školsku godinu.
Drugi cilj akcije je pobuditi kod djece i odraslih u Hrvatskoj svijest da je naveća snaga superheroja…suosjećanje.

Obradu Z.Runjićeve „VJERUJ U LJUBAV” pjevaju „SUPERHEROJI” :
Oliver Dragojević,Kemal Monteno,Zorica Kondža,Zdenka Kovačiček,Paula Jusić i Roko Pastuović.

Snimljen je i video spot koji ide u prikazivanje.

Tko bi rekao da je ova vesela i razigrana djevojčica do prije samo 4 mjeseca bila svega, pa i kruha gladna. Osim kruha danas najradije jede – mesa i krumpira.

Godinu dana trajala je procedura koju je Zadranka Vesna Bilić odlučila proći sama, bez posredovanja strane agencije. Imala je veliku želju, dobre preporuke i dosta sreće.

Ja sam se uputila u tu priču pa što bude bude. I na kraju je ispalo dobro…Astrid je tu…- kaže.

Vesna i Astrid zajedno su od listopada prošle godine. No trebala je Vesna prije toga proći obradu Centra za socijalnu skrb, prikupljanje dokumentacije, papirologije raznih službi, sudova ministarstava…dugotrajan je to proces, koji je i dosta skup.

Duga priča. Kad čovjek krene od svih tih taksi od odvjetničkih troškova, troškova putovanja,pošte i na koncu odlaska po dijete u Afriku… Nabere se toga. Nisam zbrajala, ne želim zbrajati to su samo cifre, a na kraju toliko smo sretne i Astrid i ja da mi nije ni u pomisli neka suma novca.

Ljubav je obostrana od prvoga dana. Još od kako su se poznavale samo preko fotografija. Prvi susret, dugo se čekao.

Ona je bila pripremljena da mama dolazi po nju. Mi kad smo se vidjele ja sam bila sva pod adrenalinom…nisam spavala danima prije toga i onda mi je dijete dotrčalo u zagrljaj…mamamaaa..ostala sam u šoku, nisam mogla vjerovati. – priča nam Vesna.

I onda su došle u Zadar. U okolinu u kojoj crna djeca nisu česta. Znatiželjnih pogleda ima, ali ne i neugodnih situacija. Iako nije tražila potvrdu okoline, najvažnije joj je da su Astrid prihvatila njezina sada već odrasla djeca. Kao svaka prava petogodišnjakinja Astrid ide u vrtić. Dolazak djevojčice iz Afrike koja ne govori hrvatski jezik, ovim mališanima nije bio ni najmanji problem.

Očekivali smo reakciju drukčiju nego smo dobili od djece i to nam pokazuje kako su djeca prijemljiva kako je njima svatko dobro došao. To je bilo dijete koje je crno. Oni su je gladili, dragali, dirali joj crno lice ali su bili jako pažljivi vidjevši da ne može komunicirati – kaže teta Krešimira iz vrtića.

No već za tjedan dana Astrid je izustila prvu riječ. Ime jednog nestašnog Frane u vrtiću se često ponavljalo.

Kako bi rekli Frane Frane Frane tako je njezina prva u vrtiću bila Franeee. I tu je krenulo.

Astrid je nevjerojatna. To je jedno dijete vrlo zanimljivo. Srdačno, radosno, ona je uvijek puna plesa, smijeha, zabave. Možemo reći da smo blagoslovljeni što je s nama.

Baš kao i njezina mama. Zbog koje se Astrid ne želi ni prisjetiti staroga života u Africi, čak ni jezika kojim je do nedavno govorila. Sva ljubav svijeta za nju je sada tu. U Zadru, uz mamu Vesnu…

U trenutku prevrnuća posada od 103 člana je već bila evakuirana. Jedan član posade, doznaje se voditelj palube iz Bugarske, je nestao, a šestoro je lakše ozlijeđeno.

Prema informacijama koje je SPH dobio od Saipema, na platformi se nalazilo više Hrvata (iz Rijeke, okolice Zagreba), a zapovjednik platforme je iz Zadra. Svi članovi posade su dobro i nalaze se u kampu tvrtke.

Sindikat  pomoraca RH organizira im povratak u Hrvatsku ali tek nakon što od našeg veleposlanstva u Portugalu dobiju zamjenske dokumente, budući da su im stvari potonule.

Uhićena Zagrepčanka je bijelim kombijem odvezena u prostorije PNUSKOK-a na Oranicama, gdje je i prenoćila. Pretraga njenog doma trajala je četiri sata.

Kako navodi Večernji list, Zagrepčanku se tereti da je organizirajući postupak posvajanja afričkih mališana, zaradila milijune. Navodno je zbog sumnje u trgovinu djecom lani uhićena u DR Kongu, gdje je u pritvoru bila mjesec dana. Suprug i odvjetnik uhićene Zagrepčanke demantirali su ove optužbe.

Opačić: Upozoravali smo DORH na tu agenciju

Komentar na ovaj slučaj dala je i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, koja je kazala da su iz Ministarstva ‘u nekoliko navrata upozoravali DORH na rad te agencije, budući da egzistira u jednom neuređenom pravnom vakuumu’.

“Drago mi je da je DORH postupio po našim pritužbama koje smo imali na rad te agencije, stoga što je doista riječ o uzimanju novaca tim ljudima koji su pred sobom imali samo jedan plemeniti cilj: udomiti neko dijete iz siromašnih afričkih zemalja. Neke od tih ljudi vraćali smo iz Afrike kad su se našli u nevolji”, otkrila je ministrica Opačić.

U Demokratsku Republiku Kongo, tadašnji Zair, fra Ilija je došao još 1972. godine gdje je izgradio samostan i brojne škole na udaljenim, nepristupačnim obroncima Afrike. Trenutačno je na samom ekvatoru u župi Kimbulu, u Franjevačkoj provinciji sv. Benedikta Afrikanca, prvog proglašenog sveca crnca u Africi.

Kršćanska solidarnost

– Kako naviještati Evanđelje među onima gdje 80 ili 90 posto njih ne zna čitati i pisati, nemaju mogućnosti ići u školu. Kako naviještati radosnu vijest onima koji žive u strahu od vračara i duhova jer im je vjera afrički animizam, u propovijedi se upitao fra Ilija.

Znali su da treba početi s mladima i školovanima, mijenjati mentalitet ljudi, da ne žive u neznanju. Počeli su graditi škole uz dobročinitelje iz Zagreba i Španjolske. Izgradili su dvije srednje škole sa 12 razreda i jednu osnovnu školu sa 17 razreda. Onda su počeli tražiti kumove da bi se i siromašna djeca mogla školovati.

– To je zamišljeno na principu kršćanske solidarnosti. Kumstvo je mogućnost financiranja jednog učenika, gdje cjelogodišnja školarina sa svim njegovim potrebama za učenika osnovne škole iznosi 50 eura, a za učenika srednje škole 100 eura, naglasio je fra Ilija nakon misnog slavlja, tijekom prikazivanja filma iz Konga i slikovitog svjedočanstva o misijskom životu.

Sudbina ove siromašne djece bez škole je ili odlazak u vojsku ili traženje zlata u rijekama za bogate trgovce.

– Ukoliko svojem kumčetu želite omogućiti visoko obrazovanje, godišnja cijena je oko 300 eura, upoznao je nazočni vjernički puk.

Djecu u misiji Kongo u školovanju pomogli su brojni vjernici Zadarske nadbiskupije. U Hrvatskoj trenutačno ima 1.261 kum djece u Kongu, od čega su Zadrani kumovi čak 299 djece, tamošnjih učenika i studenata koji žive u siromaštvu i svekolikoj potrebi.

– Zadarska prvostolnica sv. Stošija ima 70 kumova, župa Bezgrješnog začeća BDM na Puntamici 39, župa Srca Isusova na Voštarnici 30 te zajednica vjernika crkve sv. Frane 160 kumova, nabrojio je najstariji hrvatski misionar pošto se zahvalio Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima jer je misija Kimbulu uz njihovu pomoć stavljena na noge.

Naime, na zadarskom području brojne su škole, društva, udruge, župe, ali i pojedinci kumovi djeci iz Konga i na taj im način pomažu da se školuju i da izbjegnu sudjelovanje u vojsci i ratu koji je devastirao tu afričku zemlju. Zainteresiranost za solidarnost i pravo na dostojanstven život kroz kumstvo unatoč krizi i recesiji ne jenjava, sve je veći interes za kongoansku misiju.

Kumovi – mladi zaručnici

– Među prvima u Bibinjama kumovi u Kongu zajednički će postati roditelji prvopričesnika, najavio je don Emil dodavši da kumovi nakon uplate dobiju sliku djeteta kojem su kumovi te brojne informacije o njemu tijekom školovanja.

Osnovna i srednja škola traju svaka po šest godina, do velike mature je 12 godina. Fakultet do prvog stupnja tri godine, a do licencijata pet godina, rekao je fra Ilija.

A svoje su rekli i kumovi.

– Mnogo smo čuli o teškom životu djece u Kongu, nemogućnosti školovanja siromašne djece, ponajviše od don Emila dok je službovao na Puntamici. Čim smo se zaručili odlučili smo postati kumovi jednom učeniku u Kongu, govore mladi zaručnici, medicinska sestra Monika Indira Dizdar iz Zagreba i administrator Mile Krcić iz Zadra koji su zakazali vjenčanje u rujnu iduće godine.

Zbog manjka hrane i manjka higijene, djeca često obole od trbušnih bolesti i velika je smrtnost djece, od prve do pete godine umre njih više od 50 posto. Crkva tom narodu ne pomaže da se podigne samo duhovno, već kompletno, i intelektualno i tjelesno. Misionari pomažu podukom, gradnjom škola, crkva, bolnica te zapošljavanjem tamošnjeg naroda u toj gradnji.

– Već smo treću godinu kumovi srednjoškolcu. U župi Puntamika, ali i na internetu mnogo smo čuli i čitali o programu pomaganja siromašne djeci u Kongu te smo odlučili pomoći i omogućiti jednom djetetu u Kongu adekvatno školovanje. Vjerujemo da će se nakon škole lakše osamostaliti, a možda postati i student, kažu Milana i Davor Sedić, bračni par s Puntamike.

Fra Ilija Barišić franjevac je Zadarske franjevačke provincije sv. Jeronima. Već 40 godina djeluje na istoku ratom opustošene Demokratske Republike Kongo.Trenutačno je u župi Kimbulu koja se nalazi na samom ekvatoru.

Misionari pomažu podukom, gradnjom škola, crkva, bolnica te zapošljavanjem tamošnjeg stanovništva.

Sudbina ove siromašne djece bez škole je ili odlazak u vojsku ili traženje zlata u rijekama za bogate trgovce. I stoga tražimo kumove za školovanje siromašne djece i, tko god želi, može se obratiti u Samostan sv. Frane. Godišnje školovanje osnovnoškolca košta 50 eura, srednjoškolca 100 eura. Kumovi dobiju imena djece te na kraju godine njihove ocjene i pisma zahvale od same djece , ističe fra Ilija ton 3

Fra Ilija Barišić poručuje kakao bi jednaka prava trebala vrijediti za sve, a prvenstveno pravo na dostojanstven život što je kumstvima moguće i postići.

– Mislim da je dužnost svakoga tko sebe smatra i osjeća da pripada Gospodinu pomoći, jednostavno ne možeš ostati imun na priču o djeci koja žive u takvim nehigijenskim i nehumanim uvjetima da mnogi od njih ne dožive ni petu godinu, nastavlja.

Josipa je samo jedna kap u moru brojnih Zadrana, ali i ljudi diljem svijeta koji su jednom odlučili dati svoj prilog onima koji nisu tako sretni i koji nemaju ono što se danas smatra temeljnim pravom svakog čovjeka.

Ove nedjelje slavi se misijska nedjelja kada se posebno prikuplja pomoć za potrebe misija u siromašnim krajevima svijeta. Novac i darovi koji se skupe u župama diljem svijeta na ovaj datum idu za potrebe misija. U crkveni kalendar ju je uveo papa Pio XI. 1926. godine a pada uvijek na predzadnju nedjelju listopada.

U sklopu obilježavanja misijske nedjelje Zadar će posjetiti jedan od najpoznatijih misionara, čest i drag gost zadarskih župa, skromni fra Ilija Barišić, hrvatski misionar s najdužim stažom u misijama. Jedna od njegovih najpoznatijih misija koja je privukla i brojne Zadrane jest obrazovanje djece u Kongu.

Mnoštvo ljudi šokirano je kada čuje da je za obrazovanje jednog osnovnoškolca godišnje dovoljno svega 50 eura, za srednjoškolca taj je iznos 100 eura, a za visoko obrazovanje svega 300 eura.

Možda je teško povjerovati da godina jednog srednjoškolca košta isto toliko koliko u našoj zemlji koštaju malo bolje cipele, no nažalost pravo na obrazovanje nije svima jednako dostupno.

Josipa, i sama majka dvogodišnje djevojčice i učiteljica po struci, skromno kaže kako ona zapravo ne radi ništa veliko, no za Muhinda njezina gesta jednoga dana znači priliku za bolji život u toj siromašnoj zemlji.

– I sama sam majka dvogodišnje djevojčice i učiteljica. Smatram da je obrazovanje temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca i žalosno je kad znaš da na svijetu postoji netko jednako vrijedan kao ti, a nema to pravo. Najmanje što možeš učiniti je izdvojiti sto eura godišnje, kaže Josipa.

Osim Josipe mnogi ljudi odlučuju se za misijski rad, poneki novčano, a mnogi čak i odlaskom u misije. Prije par mjeseci Udruga Zdenac organizirala je izložbu fotografija u Arsenalu na kojima je prikazano siromaštvo zemalja Trećeg svijeta. Tom prigodom okupljenima su se obratile i misionarke koje su progovorile o svojim razlozima za odlazak, a jedna od njih, mlada volonterka Nikolina Babić tada je rekla:

– Prije tri godine moj se život promijenio, ostvario mi se dugogodišnji san da odem u misiju, pomažem djeci. Svi su se čudili mojoj odluci, no nikome nisam mogla objasniti što osjećam. Zatim sam došla u Ekvador gdje je sve bilo tako drugačije. Radila sam s malom djecom, Indijancima koji su bili zaista siromašni. Puno toga sam tamo naučila, počevši od španjolskog jezika pa do jednostavnijeg, mirnijeg načina života, tamo sam opet pronašla Boga.

Ponovno traženje vjere i sebe ili samo želja da se pomogne, razlozi nisu bitni. Kako je istaknula Josipa:

– Ako činiš nešto u skrovitosti i skromnosti Bog uvijek vidi. Ti daš malo, a Bog ti vrati višestruko, u to sam se više puta u životu uvjerila.

Josipa se za Muhinda brine već treću godinu zaredom. Svake godine krajem rujna za svoje “kumče” izdvoji 100 eura koje predaje u župi Presvetog Srca Isusova, a koji onda dalje putuju do Konga i Muhinda.

Danas su mnogi skeptični kada treba dati novac, no Josipa kaže kako o tome ne razmišlja.
Želim Muhinda dovesti u Zadar

– Ja još uvijek vjerujem u crkvu kao instituciju i iako su se ovih dana mogle pročitati ružne stvari o Katoličkoj crkvi mislim da tamo ima prekrasnih svećenika i redovnica za koje nikad nitko nije čuo jer svoja dobročinstva čine u skrovitosti, poput fra Ilije.

Na put vjere krenula je zahvaljujući primjeru jednoga svećenika, don Šime Perića iz župe Sv. Josipa koji je svojim dobročinstvima primjer mladim ljudima, a o kojem se rijetko kada čuje jer uvijek djeluje u skrovitosti i skromnosti.

Ljudi poput Josipe, fra Ilije, don Šime, ali i brojnih drugih Zadrana koji su uključeni u misije, bilo kao kumovi ili na koji drugi način, možda jesu samo mala kap u oceanu i možda ne mogu promijeniti svijet od danas do sutra, ali, kako je rekla i jedna od najpoznatijih misionarki, Majka Terezija “Mi osjećamo da je sve što radimo samo kap u oceanu. Ali ocean bi bio manji da nema te kapi”.

Za Josipu jedina želja je da njezino kumče uspije i da ima divan život jednoga dana, a ako se sve poklopi možda da se jednom i upoznaju.

– Naravno da bih voljela upoznati svoje kumče i nadam se da će jednoga dana Bog omogućiti naš susret, zaključuje Josipa kojoj je želja, jednoga dana kada to prilike budu dopuštale dovesti Muhinda u Zadar barem na mjesec dana.

Njihovoj učiteljici Rossani Discordiji Knežević ovu je plemenitu akciju predložila časna sestra Antonija, vjeroučiteljica u OŠ Krune Krstića.

– Časna je predložila da se u školi skuplja za djecu iz Konga. Svojim sam učenicima pokazala dokumentarni film o životu djece u Kongu i misijama naših fratara i časnih sestara. Zgrozila ih je i rastužila prava situacija u toj zemlji. Razgovarali smo o razlikama i sličnostima i djeca su i sama poželjela pomoći. Tad sam sazvala roditeljski sastanak i roditelji su se isto rado odazvali, rekla je Discordia Knežević.

Akcija traje već dvije godine. Počeli su školovati jedno dijete, a onda su čuli da je još jedno dijete bez kuma i odlučili su pomoći i njemu. Djeca su ispričala sve što znaju o svojim dalekim prijateljima iz Konga s kojima se dopisuju, šalju slike i božićne čestitke.

– Aganze je dečko, ima 12 godina i ide u drugi razred, a djevojčica Emerenca ima 10 godina, a ide u treći razred. Dječaku je majka psihički bolesna, a skrbnik mu je stric. Djevojčici su roditelji jako siromašni i izbjeglice su, pričaju nam ovi mali humanitarci.

Uskoro kreću u peti razred i teško im se odvojiti od učiteljice, ali kažu da žele i dogodine nastaviti skupljati novac za djecu u Kongu. I sama učiteljica, u dogovoru s roditeljima, planira nastaviti ovu humanitarnu akciju s prvašima koji joj dolaze sljedeće školske godine, a ovi već iskusni humanitarci predlažu da nastave i dogodine skupljati novac skupa s njima pa pomognu možda i još kojem djetetu u Kongu.

U 4.a OŠ Krune Krstića ima osvajača zlatnih medalja, plesača, gimnastičara, skakača u vodu, uspješnih likovnih nagrada i glazbenika. Različiti u svemu, ali jedinstveni u pomaganju.

Riječ je o dokumentarno-putopisnom predavanju “iz prve ruke” o životu ljudi u Ugandi, Ruandi i Kongu te o Hrvatima koji tamo žive. Predavanje se temlji na seriji reportaža po Ugandi, Ruandi i Kongu koji je zajedno s kolegom fotoreporterom Cropixa Jurom Miškovićem napravila 2010. g. za Slobodnu Dalmaciju. U mjesec dana obišli su mrežu hrvatskih misija u trima zemljama te vidjeli iz prve ruke kako teško živi tamošnje stanovništvo te na koji način im hrvatski misionari pomažu. Prilikom njihova posjeta u lipnju i srpnju prošle godine Kongo je slavio 50 godina nezavisnosti, a u tom trenutku oružani incidenti su i dalje bili nerijetki.