Bora Đorđević je i do sada bio „zahvalan“ za ovu vrstu „praćenja“ jer je bio dosta rječit, a neko vrijeme i duhovit, tako da ćemo sada morati čitati mnoge stvari izvučene iz naftalina o ovome i onome, a na ovome portalu ćemo se kratko osvrnuti na neke poveznice koje je imao sa Zadrom.  Prisjetit ćemo se prvo jednog događaja, nema tome ni 42 godine. Dogodilo se to u prepunim Jazinama krajem zime 82.g.

VELIKA LJUBAV BORE I ZADRANA

Mene su na taj koncert odvukle dvije lijepe djevojke (Ljilja N. i Marija J.), a ja sam otišao jer sam htio vidjeti predgrupu, odličan zadarski band „Atlantski poremećaj“. Ipak, ostao sam fasciniran svirkom, a pogotovo euforičnim prijemom zadarske publike. Mlađi to ne mogu shvatiti, ali to su bila neka druga vremena kada se nije gledalo oklen je rock grupa (za cajke je lako. Tu ne smeta ni nacija ni vjera), a pogotovo se nije moglo pretpostaviti na kakve će političke stranputice nakon nekoliko godina skrenuti vođa te grupe.

Svi su znali sve pjesme iako nije bilo jubitoa, a to i ne čudi kada se uzme u obzir da je te godine njihov album „Mrtva priroda“ prodan u skoro pola milijuna primjeraka. Mene je pak fascinirao prijem kod Zadrana, povici „Boro majstore“ i sl., toliko da sam pomislio – „blago ovome čovjeku koliko ga vole!“ Svi su tih dana govorili o tom događaja, pjevali pjesme, i ja sam mislio da će ta ljubav vječno trajati. Ali… ALI!

Nakon toga Bora je kao glavni tekstopisac sve češće zalazio u politikantstvo, učestali su problemi s pojedinim pjesmama, za današnju retoriku donekle banalnim, pa je stvar neko vrijeme autorskim doprinosom vadio genijalni Bajaga, sve dok nije otišao svojim, sretnijim putem. Nekoliko godina kasnije ponovno su nastupili, ali ovaj put samo okrenuti istočnoj tribini jer je publike bilo osjetno manje, ali tada se i situacija polako počela mijenjati, kako zbog sve slabijih albuma, tako i zbog političkih previranja.

PJESMA KOJA JE SVE UPROPASTILA

Da se razumijemo nešto. Nećemo se uključiti u veliku prepisivačinu koja će zavladati medijima kada su u pitanju njegove političke dubioze, svađe s „onim“ bračnim parom, natezanja s „onim“ radikalnim srpskim političarom čije ime ne želim spominjati, ali došao je rat, rat koji je za nas koji smo ostali ovdje u gradu bio vrlo ozbiljna stvar, a kao što nam je poznato u ratu se u nekim ljudima bude neke čudne strasti.

Uz Đorđevića se tokom godina nakupilo mnogih priča i pričica, a nama su zanimljivije one u kojima se spominje njegovo bauljanje po tzv. Krajini jer nam je to itekako bilo blizu, a i granatice su nam otamo dulje vrijeme padale po glavi. Snimljen je i lijepi spot s tadašnjim kninskim sastavom „Minđušari“,  vulgarni odgovor na poetično viđenje rata Jure Stublića u „E moj druže beogradski“, u kojem je i divan stih „E moj druže zagrebački, eto nas kod vas u pljački / Mi ćemo vas opljačkati, a vi ćete svi plakati“.

Kao šlag na tortu imamo i jednu zanimljivu pjesmicu zvanu „Ljetovanje“ u kojoj se valjda bude uspomene na onih 5-6 tisuća Zadrana koji su mu klicali, a koju počinju lirskim stihovima „Idem kada naši nadru, tamo dole prema Zadru“, a spominje se i nekakvo „srpsko more“ ili što već, a da se može još niže pasti (to je nešto ispod „dna dna“) kao nepobitni dokaz na jubitou postoji i pjesma „Ćuti ćuti ujko“ koju nikako nemojte niti pomisliti gledati osim ako niste neki student psihologije, specijalizant psihijatrije ili jednostavno mazohist.

I još bih nekako razumio te „Minđušare“ koji su umjetnički nebitni, u toj složenoj situaciji, valjda radije uzeli gitaru nego pušku. pa čak i naprasno prešli na ekavicu, ali brate, što je previše je previše.

A kada smo kod njih, još mi je gorak okus u ustima otkako sam prije desetak godina prilikom gostovanja Bajage na Višnjiku (sa simpatičnom Jelenom Rozgom) morao čitateljima objašnjavati da on nema nikakve veze s tim Borinim gostovanjem kod Minđušara koji su imali pjesmu „Jednom zauvek armija srpska sve će da vas smrska“, a kako je to završilo to nam je poznato, a poznato je i to da su se po običaju oni koji su huškali na vrijeme povukli, dok je sirotinja bježala na traktorima.

KAKVE VEZE IMAJU B.Đ. I EZRA POUND

I za kraj, ne možemo biti licemjerni i ne priznati da je B. Đ. bio veliki umjetnik, pjevač, pjesnik i skladatelj, čovjek koji je dobro krenuo da bi u jednom dijelu svoga života ipak skrenuo s puta što u povijesti nije nešto novo. Tu se može naći poveznica sa američkim pjesnikom koji se zvao Ezra Pound i za kojeg se i dan danas pokušava naći opravdanje što je izgubio nit sa stvarnošću i pred i za vrijeme II. svjetskog rata radio stvari koje je teško povezati s njegovim umjetničkim djelom, a što je bio slučaj i s pjesnikom Gabrielom D’Annunziom.

I naš veliki Arsen, koji je s njim svojevremeno imao vrlo uspješnu kraću suradnju, je rekao (citiram po sjećanju) – „Što mu to treba? Pa on će jednog dana ući u čitanke.“ Ali, u pojedinom čovjeku ipak ponekad vreba neka težnja za nekim opskurnim populističkim priznanjem koje mu na kraju krajeva donese samo mrlju u životu. Šteta…

zadarskimario@gmail.com

Radi se dakle o nemoralu i neukusu, a kada smo kod toga obratimo pažnju na početak nove školske godine. Kakve to ima veze? Pa ima, ima. Evo, jedna moja druga ovih dana priprema dijete za polazak u školu i kao brižna majka na vrijeme nabavlja sve što joj treba, a to je najbolje sve na jednom mjestu pa me pozvala da iđem s njom, a ja pristao odmah, samo da pobjegnem s Poluotoka.

 „Što sve moraš kupiti“ – pitah je ja, a ona meni spremno odgovori – „bilježnice, olovke, bojice, gumice (etc.etc.) i kao obavezno jedne hlače ‘do ispod koljena’ “. Nije mi bilo jasno kakve hlače imaju veze sa školskim priborom, a onda sam doznao kako NAVODNO (nadam se da je samo navodno) postoji pravilo da djeca na nastavi moraju nositi hlače do ispod koljena.

Čim sam došao svijesti pomislio sam kako obavezno trebamo kao i u Iranu uvesti policiju za moral koja bi išla po cesti i određivala što je moralno, a što ne. Oni ne bi imali vremena doći do škola, gdje bi sa metrom mjerili koliko su kod djece kratke hlače, s obzirom na to da bi imali toliko posla po gradu da ne bi stigli. A mi, po onome što se svakodnevno vidi, nikakvu moralnu policiju i nemamo.

TETOVAŽA NEMA SMISLA AKO SE NE VIDI

Jedan od najčešćih razloga razgolićavanja prolaznika je tetoviranje. Prije bi imali tetovažu na podlaktici pa bi nosili kratke rukave, onda su prešli na ramena pa bi nosili majicu na špaline, a sada se taj sport toliko proširio da ljudi samo što ne idu goli. Da se odmah razumijemo – nemam apsolutno ništa protiv tetoviranja sve dok to ne napravi moje dijete (P. Pad.), ili netijak (R. Pad), čak priznajem da su zadarski tatoo majstori pravi umjetnici (onaj koji je počeo crtati mural u Foši me doslovno fascinirao svojim radom), ali ljudi bi ipak trebali voditi računa da neće uvijek imati 20 godina, ali to je njihova stvar.

U čemu je onda problem? U tome što ljudi po gradu hodaju doslovno polugoli samo da svi vidimo njihove tetovaže i (češće) nabildana torza, koja me iskreno uopće ne zanimaju. Ajde lijepo na plažu, na bazen, pa se tamo eksponiraj, a ne u centru grada koji je ipak još uvijek nominalno grad.

TANGE, TANGICE I TRUDNI MUŠKARCI KOJI POKAZUJU TRBUŠINE

Nova moda su tange koje se nosaju po gradu, a da preko njih nema ničega. Navodno je to hit, pogotovo među tamnoputim ženama koja imaju i urođene lumbalne lordoze pa to još više dolazi do izražaja. Dunkve, počelo je to i po gradu i još je podnošljivo kada je to neka zgodna cura pa je i neružno, ali sve češće to rade neke babe koje pokazuju svoj celulit i sve je to stvarno i bez pretjerivanja, gadljivo za vidjeti. Isto je i sa nekim mini grudnjacima koje nose punašne žene. U oba slučaja salo ispada na sve strane.

Dok se za zgodne cure koje se skidaju još nekako i može pokazati tolerancija, to se za debele muškarce nikako ne može reći i rekao bi da je to nešto najodvratnije što nam baulja ulicama.

To vam izgleda ovako… Nakon što su se cijeli dan pržili na suncu, a najčešće se radi o domaćim turistima koji su ne znam odakle para sagradili puste vikendice sjeverno od Zadra, obitelj dolazi u grad posjetiti koji muzej, na koncert ozbiljne glazbe, razgledanje sv. Donata… HA, HA, HA… Znam da se smijete. Ali, uozbiljimo se. Otac obitelji vrlo često digne majicu da otkrije debelu, salastu i dlakavu drobinu i tako paradira gradom. Fuj i bljak!!!

Osim što paradiraju ulicama, gore navedene pojave rado ulaze i u dućane, pekarnice i kafiće u kojima im je omiljena zabava (da ti se zgadi život) stavljati svoje bose, oznojene i  smrdljive noge na kušiniće suprotnih stolica. Svi oni zajedno tako doprinose totalnoj degradaciji našeg grada koju imamo već godinama, a protiv čega se nitko ne bori, jer da se nekoga opali po džepu, da se stave upozorenja da se takav divljaluk neće tolerirati, onda bi bar malo bili pristojniji.

„MI SMO DOŠLI MEĐU DIVLJAKE PA NAS BAŠ BRIGA“

Ali, zbilja, da se ne lažemo. Nema potrebe ovu želju za kakvim takvim redom uspoređivati s ekstremističkim zemljama u kojima se tijelo pokriva preko svake normalne mjere, ali što je previše je previše. Baš me zanima hodaju li tako u zemljama iz kojih su došli, jer oni očigledno misle da su stigli u neku „Afriku sa strujom“ (dobro, dobro, znam što ste pomislili i uglavnom se slažem sa vama dragi moji čitatelji), među neke Hotentote, primitivna plemena ili tako nešto što dijelom i jesu, ali takav podcjenjivački stav ne može donijeti ništa dobro, niti je u krajnjem slučaju to pristojno.

Osnovna kultura mora postojati, kako u odijevanju tako bogami i u prometu, za stolom, na javnim prostorima, u školama, ustanovama… drugim riječima – nemaju ljudi kućnog odgoja i to je to.

Mislim da je bio prijedlog da se u škole uvede neki „Građanski odgoj“, ali nisam primjetio da je to prihvaćeno. Vjerojatno zato što bi većina djece, s obzirom kako ih odgajaju, pala na popravni. Ali, to za naše društvo nije važno. Važno je i najvažnije da su im hlače do ispod koljena kada idu u školu, gdje će usput upoznati vršnjačko nasilje, nepotizam, elitizam i slične lijepe stvari. Sve se to lakše podnosi kada su hlače do ispod koljena.

zadarskimario@gmail.com

Prvo imamo dječaka koji prodaje limunadu na cesti jer mu trebaju novci s obzirom da želi kupiti jahtu što je simpatično i realno. Onda imamo i djecu koja skupljaju stare boce (toga ima i kod nas, ali se ne radi o djeci nego o poštenim ljudima kojima penzija nije dovoljna za preživjeti, a možda i oni skupljaju za jahtu) i drugi repromaterijal, ali mene je najviše oduševila djevojčica koja skuplja (pazite ovo) konjski izmet jer joj je želja da s tako skupljenim novcem otiđe na konjsku izložbu u Melbourne (ne, ne izlažu konji svoje uratke, nego njih izlažu).

Moram priznati da me se to dojmilo, toliko da nisam dalje ni slušao stručnjake koji su nam govorili o tome kako je to dobro za razvoj jer analize kažu da će takva djeca postati uspješni poslovni ljudi, ne spominjući uopće da to naravno nema nikakve veze s politikom, zavičajnim vezama i rodijacima. U svakom slučaju – poučno.

ROG OD NOSOROGA KAO AFRODIZIJAK ZA PRIMITIVNE BUDALE

Taj četvrti program je vrlo zanimljiv. Jučer su npr. imali divan prilog o patnjama nosoroga koje zli ljudi ubijaju da bi od njihovih rogova spremali nekakve pripravke za iznimno glupe ljude koji misle da će im to pomoći po pitanju potencije. Sve nam je već poznato. Krivolovci (to su ljudi koji će ići direktno u pakao jer ubijaju iz sadističkih pobuda) ubiju nesretnog nosoroga, odrežu mu rog i taj rog prodaju banditima koji ga dalje preprodaju.

To nam je na žalost već poznato i zašto uopće pišemo o tome. Pa vrlo jednostavno. Logično je da treba oštro sankcionirati svakoga koji sudjeluje u toj podloj raboti, a mi već godinama na našim televizijama imamo odvratne reklame u kojima se spominju neke tablete nakon kojega ti ona stvar stoji uspravno danima, tj. „ne pada“. Žena je u reklami naravno zadovoljna, mužjak se prikrada iz kupatila s ružom u zubiman, i sve je super, osim male primjedbe da je na kutiji tog „lijeka“ nacrtan rog nosoroga i još zaokružen, valjda da bi se znalo od čega se pripravlja. Ako to nije sudjelovanje u zločinu onda stvarno ne znam što jeste.

LIJEK KOJI ĆE VAS OTROVATI UMJESTO DA VAS IZLIJEČI

U vijestima možemo čuti kako se neki lijek povlači sa tržišta jer umjesto da liječi on truje. To nije baš zgodno jer lijek uzimaš kada si bolestan, a ispada da si nakon njega još bolesniji pa moraš uzeti i treći lijek, a možda je i on neispravan pa moraš i tu novu bolest liječiti četvrtim lijekom koji je možda također… pa tome nikada kraja.

Zna se što je i kako je s tim farmaceutskim proizvodima, ali meni je ipak u ovoj priči najbolje bilo službeno objašnjenje koje je upravo predivno. Dakle (citiram): „navedeni postupak povlačenja lijekova provodi se temeljem sumnje u neispravnost u kakvoći lijeka, s obzirom na to da je tijekom ispitivanja stabilnosti dobiven rezultat izvan specifikacije za parametar sadržaja djelatne tvari i ujednačenosti sadržaja…“

Jeste li išta razumjeli? Dakle! U životu sam pročitao puno nerazumljivih objašnjenja, ali ovako nešto još ne. Kao da je bilo natjecanje „tko će napisati nerazumljivije objašnjenje.“ Doduše, što jest jest, vodilo se računa o čistoći hrvatskog jezika, pa imamo kakvoću, tijek, djelatan, što je sve hvale vrijedno i sjuper, ali ipak ovako nešto čudno napisano nisam do sada vidio. Ili im je možda svejedno jer znaju da se neće nitko buniti… Osim Zločeste svekrve.

Inače, moram priznati da sam malo udavio s komentiranjem TV vijesti, a budući da ovo više nije kolumna samo o televiziji, već i o teškom životu općenito, kao i o stvarima vezanim za grad Zadar u koji sam se na moju ogromnu žalost morao vratiti nakon godišnjeg, obećajem da ćemo se već za par dana pozabaviti našim lijepim gradom i turističkim biserima kojima smo okruženi, npr. golotinjom.

zadarskimario@gmail.com

Po ovome ispada da nema straha jer se za mlade grade stanovi i sve je super i mi smo sretni, a ta sreća ne traje dugo jer već za par minuta u istoj informativnoj emisiji ide novi prilog potpuno suprotan prethodnom, koji nas vraća u realnost i tjera da svoju budućnost ne gledamo tako optimistično kao par minuta ranije.

Netko se malo spustio na zemlju i pustio prilog o tome kako u toj i toj županiji (a nije samo u toj, na žalost) više ljudi umire nego što se rađa i to nije dobro, ali se zaboravilo napomenuti kako i koliko se mladih i radno sposobnih ljudi iselilo vjerojatno iz zdravstvenih razloga, a znamo da nije iz zdravstvenih. Pa pomislim – kako je to urednik tog dnevnika propustio primijetiti da dvije dijametralno suprotne vijesti koje jedna drugu pobijaju idu zajedno?

A možda je to namjerno napravio jer ne voli Hrvatsku i radi za strane agencije… A možda je vlada… Možda su Srbi… Ja sigurno nisam.

TRI NAJČEŠĆE REKLAME OVOGA LJETA (OD TOGA DVIJE GLUPE)

Tisuće ljudi koji prate moje pisanje znaju kako ja jako volim sadistički secirati reklame, jer reklame su nam zbilja bezvezne (većina njih), a ovo ljeto su neke doslovno po cijeli dan emitirane, toliko da su nam njihovi akteri postali kao dio obitelji (Navojec i onaj tip sa perikom).

Ali, ajmo prvo hvaliti. Ima reklama za jednu telekomunikacijsku kuću ili kako se to već zove, a u ovoj reklami imamo i jedno dijete, a to dijete je pravi fenomen i svaka čast autoru i djetetu samom. Zašto? Zato što u reklamama mahom sudjeluju iznimno antipatična djeca, neki ljepuškasti anđelići koji se šale sa svojim mladim lijepim (i bogatim naravno) roditeljima koji u njihove zdrave i neprirodno bijele zubiće trpaju čokoladetinu koja je, kako kažu, jako zdrava i hranjiva i može požar slobodno poharati sve usjeve u Hrvatskoj, jer nama to povrće nije potrebno kada imamo čokoladu.

U svakom slučaju, ovdje imamo simpatičnog dječaka koji se prvo značajno nasmije u kameru pogledom koji krije nešto lunatično, a onda se spusti nekim konopcima u provaliju da bismo ga već u sljedećem kadru vidjeli kako se smije ležeći s nogom u velikom bijelom gipsu i maše nam nožnim prstima.

Odlična reklama i odmah bih prešao u tu kuću da nisam već 20 godina u njoj, a ne smijem reći koja je, iako su mi za rođendan poklonili novi mobitel, jer bih ih onda reklamirao.

DVIJE REKLAMNE GROZOTE

U stvari nisu obadvije grozne, ali ova jedna se popela već na vrh glave, a to je ona u kojoj inače odlični glumac Goran (ili Bojan) Navojec sa svojom zgodnom ženom obilazi jednu trgovinu namještaja i tamo se nešto natežu. Ispada da to dvoje ništa u braku i u životu ne rade nego se samo vucaraju po dućanima i biraju namještaj.

Vjerojatno zato ni ne kupuju dječje sobe, jer nemaju vremena stvoriti tu djecu razmišljajući kakvu će komodu ili kauč dovući u svoj stan koji bi, kako nas to život uči, trebali kupiti na kredit i onda otplaćivati do penzije. A najgore je kada na kraju Bojan (ili Goran) zapjeva „uštedite na cijeni, ne na kvaliteti“, iako mi sustanarka tvrdi da to nije iz te reklame, a ako nije znači da Navojec sudjeluje u dvije različite, a što opet znači da je šteta što jedan tako dobar glumac mora to raditi za preživjeti.

Ah da… Taj salon namještaja mi je, usput rečeno, prodao neispravan ormar, a onda im je trebalo skoro pola godine da to isprave i zamijene. Tek toliko da znate i ono što nećete čuti u reklami.

Ipak, nešto najodvratnije što možemo (i moramo na žalost) gledati ovoga ljeta je reklama u kojoj neki debeljuškasti, antipatični tip s perikom na glavi sjedi u nekoj kockarnici, kladionici ili što je to već, a nije ništa dobro, i tamo nešto blebleće s konobaricom, krupijeom, ili kako se to već zove. Ništa mi nije jasno što to on govori, ali mi je jasno da je to eksplicitno reklamiranje kockanja koje se emitira po cijele dane i u pauzama dječjih emisija tako da se na vrijeme regrutiraju nove budale koje će sve prokockati i svoju djecu ostaviti na ulici.

I uzalud je to što negdje dolje piše da igre na sreću izazivaju ovisnost jer se to i ne vidi s obzirom koliko su sitna slova, a trebalo bi da spiker čita, kao što čita onaj superbrzi glas o nuspojavama kada reklamiraju lijekove. Uostalom. Neka se reklamira. Može se onda početi i sa cigaretama, alkoholom. Kud ide ovaj svijet Bože moj!

Ajmo na najvažnije prošlog tjedna, a to su nažalost bili požari, a ti su požari točno nicali kako bih ja prošao autom prema jugu, a nisam kriv svega mi, nikada nisam zapalio cigaretu, a pogotovo ne igrao se s vatrom u prirodi. Uostalom, poslušajte tužnu priču. 

ČOVJEK ZA KOJIM JE KRENUO POŽAR

Bio sam prisiljen vratiti se na par dana u nekadašnji grad Zadar, obavio posao nužan za preživljavanje (i dobivanje plaće) i nakon par dana odmah u auto i nazad na jug. A kada ja putujem? Isključivo noću jer sam sirotinja, auta su mi (oba) stara preko 25 godina i naravno nemaju klimu i što mi preostaje nego negdje oko 4 ujutro upaliti grijanje jer je na autocesti u to vrijeme puno hladnije nego danju.

I vozim se ja, vozim pa osjetim da me nešto baca u stranu i da bi se moglo dogoditi da me gurne s ceste, a onda shvatim da oni vjetrokazi stoje pod pravim kutom i da puše dosta jaka bura. Oblio me hladan znoj kada sam pomislio kako to nije dobro, jer je to idealno vrijeme za požare.

A onda se sjetim prokletih idiota kojima je svejedno za šume i zelenilo, i taman to pomislim kada me pretekne auto poljske registracije iz kojega izleti cigareta koja je još par sekundi iskrila po asfaltu. Pa onda ogorčen nabijem gaščinu da ga stignem i ubijem, ili da mu bar vidim registraciju, ali away, ali away… Ne mogu ja stići auto duplo brži od moga ma koliko to želio, a da stvar bude gora, to se do Pelješkog mosta dogodilo još dva puta.

Prekosutra su mi došle neke zgodne Zadranke koje su mi rekle da su i one to  doživjele i to je izgleda poznata stvar da se radi pa se poslije čudimo zašto nam sve gori.

STROGE, ALI PRAVEDNE KAZNE – NARAVNO DRAKONSKE

A da se za potpaljivanje požara namjerno ili nemarom nabije kazna tipa oduzimanja auta, progona iz zemlje, i još nekih mjera koje bi ja dosta maštovito predložio, ali je bolje da ih sada ne spominjem, onda bi se malo i pazilo što se radi po Lijepoj našoj Hrvatskoj. Slično je i s periskama (uh, što volim skakati sa teme na temu). Nađe se još koja preživjela, to se objavi u novinama i onda smo svi sretni i zadovoljni, a već sljedećeg dana se otkrije da su neki poljski turisti izvukli tri primjerka i spremili ih za ponijeti kući u daleku otadžbinu.

Netko će reći da sam se danas okomio na Poljake ali zbilja je bila vijest da su baš oni (mogli su biti i neke druge nacije, jer što kaže jedna moja pjesma koje još nema na youtubeu „Svaki narod ima svoj smrad“) to učinili, a i kao vozači su grozni, skoro kao i naši lokalni hotentoti. A da se otvori prtljažnik na granici kada dolaze pa im se nađe pribor za podvodni ribolov, pa se malo postupa kako bi trebalo, dobro bi razmislili što rade, a ne neke kaznice kojima je ekvivalent u cijeni jedan crni rižoto u restoranu, a koje takvi plate smijući se.

Vratimo se mi na požare. Gasilci (ups, opet sam počeo slovenski govoriti, ne znam što mi je danas)… pardon vatrogasci rade u tri smjene, padaju s nogu od umora, a onda se dogodi ono s dvije ogorčene domaćice koje su snimatelji jedva dočekali snimiti i staviti u dnevnik i evo nama opet tema za televiziju, portale, društvene mreže…

Pa se onda vatrogasci još moraju tim glupostima baviti, a vidi se da im nije lako i ljudi razumno govore, a jedan je bio posebno pogođen i rekao jako lijepo – „nadamo se da ćemo sačuvati ovo što imamo za buduće generacije.“

I onda se javi ono prokleto u meni i ja moram nadodati sljedeće – „da, buduće će nam generacije biti jako zahvalne kada budu dolazili na godišnji onih 20-ak dana koliko im slobodnoga budu udijelili Švabo i Irac ili za koga već budu radili“. Baš tužno, ali to ne treba značiti da treba dozvoliti da nam sve izgori zbog ljudskog nemara ili patoloških strasti piromana. Hvala Bogu da je pala kiša.

S obzirom da se nalazi na brijegu iznad mjesta, s groblja puca krasan pogled na zaljev, otočiće i sve do Italije, ako je lijepo vrijeme i ako imate oko sokolovo. A kako ja to sve znam? Znam jer sam zadnjih par godina bio 5-6 puta na tom groblju vozeći moje goste iz Zadra koji su svakako htjeli posjetiti posljednje počivalište velikog Olivera.

Vela Luka jako drži do svoga slavnog sugrađana, toliko da se puno stvari povezuje s njim. Npr. kada sam prošlo ljeto išao tamo kupiti svježu ribu jerbo kod nas u Korčuli sve požderu bogati turisti, odmah mi je rečeno kako je baš na ovoj peškariji (mislim da je to i jedina) Oliver kupovao ribu, a to smo čuli i u pekarnici, u kafiću, restoranu… Tradicionalno se svake godine održava i fešta, ali o tome kasnije.

I baš ovih dana, kada je fešta trebala početi, nije došlo do fešte nego do cirkusa koji je po medijima izazvao mnoge komentare, mahom podsmješljive, a i jeste malo za smijati se kada ne bi bilo za plakati.

Prva stvar koja je upala u oči i koja nam je nagovijestila da će biti problema je bila ta (mislim da je ovo pluskvamperfekt – uh što sam pismen) da je kupljen brod koji je daleko od novoga, da ne kažem star i islužen, pa mu je onda uskraćena dozvola za isplovljavanje, pa su otklanjali nekakve kvarove, pa ovo pa ono, a najgluplje od svega, ako se mene pita, je bilo to što se brod zove „Oliver“, a ne „Oliver Dragojević“, jer se tako i trajekt „Petar Hektorović“ mogao nazvati samo „Petar“ pa ti pogađaj. Reći će netko – „ali svi znamo tko je bio Oliver, Oliver je samo jedan“. „Dobro“ – rekoh ja –„a zašto se onda dubrovački most ne zove „Franjin most“, već „Most Franja Tuđmana“? Kao da je ovim iz Jadrolinije bilo neugodno što ime daju po pjevaču pa makar se radi o hrvatskoj legendi. Uostalom, čemu prenemaganje? Neka se brodovi zovu „Arsen Dedić“, „Toma Bebić“, „Vice Vukov“… Pa ti su ljudi to i zaslužili! I više od toga!

A onda se od svega radi drama, a vijesti potpuno kontradiktorne. Te se na brodu gladuje – te se nudi hrana, te se žeđa – te se daje voda i mineralna, te nitko putnicima ništa ne govori – te posada zagrljena sjedi s njima u salonu, tretiraju nas kao stoku – svi su bili divni s nama, te su svi bijesni – te su svi raspjevani. A kada smo već kod cijena ića i pića na Jadrolinijinim plovilima – iđe tako prije par godina obitelj mojih prijatelja iz Zadra sa svoje troje djece trajektom za Pelješac, a na sredini salona škrinja (za sladoled naravno, sigurno nije mrtvačka). Djeca vidjela pa roditelje zamolila, a roditelji na godišnjem razdragani i veseli djeci dali novčanicu od sto čuna za tri sladoleda… Ali away, ali away! Vraćaju se uplakana djeca jer sto čuna nije dovoljno za tri dječja sladoleda na Jadrolinijinim trajektima.

A sada, jedan prijedlog mene kao glazbenog teoretičara i publicista. S obzirom da se ovo sve dogodilo dan prije velike fešte u slavu Olivera, bilo bi dobro prilagoditi program aktualnom događaju, a da ne bude monotono umiješati i neke druge pjesme koje i nisu Oliverove, ali su tako prikladne. Evo popis po mome izboru:

1.         „Kvar u beskraju“

2.         „Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi…“

3.         „Kad naš brod tone, tone, a zvona zvone“

4.         „Ko brod u boci putujem, a neću stići nikuda“

5.         „Debelim morem sad me vozi stari, ruzinavi brod…“

6.         „Kad ću opet doć, da te vidim ja…/ tek sada vidim što mi znači Vela Luka more ti…“

7.         „Ta tvoja barka mala… / ja sam je brodom zvala…“

8.         „Jeste li čuli novost / pokvarija se brod“

9.         „Dva put sam umra“ – pjesma o kvaru dvaju motora, a rezerve nema

10.       „Ej vapore… Nisi tamo di je tebi misto“

11.       „Ti me vodi preko voda“

12.       „Veslaj, veslaj“ (duet s Meri Cetinić)

13.       „Teško mi je putovati“

14.       „Vodi me tamo kraj plavoga mora“

A kao specijalni gosti iz Amerike nastupit će legendarna grupa „Grateful dead“ sa svojim velikim hitom „Ship of fools“

I za kraj jedan prijedlog. Treba kupiti ili još bolje, napraviti u Hrvatskoj jedan pristojan brod i dati mu ime „Oliver“, a na ovaj samo dodati ono „Sir“ iz „Alana Forda“, jer to ime nekako više odgovara cijeloj priči. A može i ono legendarno – „Halo Bing! Kako brat?“

A sada šalu na stranu. Korčulanski kanal nije Zadarski kanal i poznato je kakvi vjetrovi tamo mogu puhati, a da su puhali kao što znaju na bespomoćni brod bez pogona, sada se ne bismo ovako zafrkavali.

MUKE PO ZIMOGROZNIMA

Nema dnevnika, a da se ne plače o tome kako je vruće, vruće da vrućlje ne može biti, a onda se zgrabi mikrofon i kamera i ganja se ljude kojima je vruće i pita ih se za dojmove. Oni svi govore kako im je jako vruće što mi inače ne bi znali i govore kako je dobro okupati se u moru, biti u klimatiziranom i piti puno vode. Nama u Zadru je to jako lako, jer što je jednostavnije nego sjesti u auto i otići prema plaži, ali o tome ćemo u posebnom tekstu pa se vratimo na te savjete.

Kažu dakle ono što mi već znamo, jer uistinu ne znam tko još misli da je zdravo ići gologlav po najgorem suncu osim ovih turista koji misle da, s obzirom da su platili ljetovanje, moraju iskoristiti svaku sekundu za biti na plaži i pržiti se na suncu i jesti gulaš koji su pripremili još prije dva tjedna tamo negdje u Mađarskoj ili Češkoj, pa se dobije sunčanica i trovanje hranom, pa se dođe na zadarsku Pedijatriju koja nije predviđena za liječenje pola Europe, pa se logično i čeka u čekaonici pa su svi nervozni i onda ni krivi ni dužni nastradaju zdravstveni radnici koji se muče po 24 vruća sata dnevno, a nitko im to ne priznaje.

MUKE PO JAHTAŠIMA

Ajme muke i tuge, ajme žalosti i nepravde! Jadni jahtaši! U Dnevniku saznajemo kako im je jako teško jer je kod nas skupo da skuplje ne može biti i siroti vlasnik jahte ili glisera mora trpjeti tu nepravdu, jer on je mislio da dolazi u Burkinu Faso ili na neki neistraženi atol gdje za pola dolara dnevno imaš privatnog roba i gdje je nacionalni dohodak 20 dolara po glavi stanovnika godišnje. Siroti ljudi… Tako mi ih dođe žao da bih najradije pokrenuo neku akciju u kojoj bi se skupljalo za njih da ne moraju vez u marini tako skupo plaćati, a da i ne spominjemo žderanje po restoranima i lokanje po noćnim klubovima. Pazite… Njima je skupo. A što bi naš napaćeni narod koji ima tu sreću da živi na moru, a ne bavi se turizmom, trebao reći?

Evo vam primjer. Prošlog proljeća nas četiri Zadrana (i jedna Novljanka iz Novigrada) sjeli u piceriju na Gundulićevu poljanu i jedemo i komentiramo kako uopće nisu tako strašne cijene u Dubrovniku, a onda se sjetismo da živimo u jednom od najskupljih gradova u Hrvatskoj i da smo navikli na pljačku kao magarac na batine i da nam je po pitanju cijena loše da lošije ne može biti, a gdje su u toj priči još i siroti jahtaši kojima je skupo za vezati njihove sirotinjske brodice. Fuj!

MUKE PO MODRIĆU I SJEVERINI… I JEDNOM PITURU

Nema informativne emisije ili portala na kojima se u ove vruće ljetne dane ne dobiva izvještaj gdje ljetuju poznati, a poznati su nogometaši i pjevači, a najpoznatiji su naš Luka i Sjeverina sa svojim nasljednikom, dok Šuputica i Bloooom spadaju u posebnu kategoriju koja zahtjeva složeniju i stručniju analizu.

Moram priznati kako sam uvijek uvažavao Luku Modrića i njegovu odmjerenost u javnim istupima i u privatnom životu, jer ni njegova supruga, a ni djeca, nisu medijski eksploatirani, što nam samo govori o tome koliko mu je obitelj normalna i koliko mu ne treba narušavati taj sklad. Ali, ako neće Luka hoće novinari, tako da je aktualna jedna od najduljih trakavica baš o tome hoće li on ostati u Realu ili neće, a dok ovo pišem, kao da su ovi sa HTV-a znali, jedna od udarnih vijesti je ta da je produljio ugovor. Sada nacija može mirno spavati. Penzioneri će lakše podnositi mizerne penzije, nezaposleni neimaštinu, dobra djeca i mladež nasilje po školama, normalni vozači i pješaci ludovanje tatinih sinova u polovnim BMW-ima i da sada ne nabrajamo dalje.

I, kada smo već kod Luke – jedna isprika. U pretprošloj sam kolumni stavio u isti kontekst Gvardiolovu i Lukinu reklamu. Jednu za gorivo, a drugu za palačinke. I dok je ova prva od strane i drugih ljudi proglašena za najodvratniju i najiritantniju (ne zamjeram Jošku – ja bih za te pare radio i gore stvari), dotle je ova Lukina baš dražesna i simpatična kao što je i on sam. Tko radi taj i griješi.

A gdje su nam u svemu tome Sevka i pitur-amater? Sevka je uz Luku i mene osobno baš ovdje na Korčuli. Ja ih doduše nisam vidio jer sam po cijeli dan (i noć, i noć…) zatvoren u kući s pinelom i jupolom, jer nemam para za platiti pravoga pitura, ali su se oni slikali za medije pa smo ih vidjeli zagrljene. Da sam to znao istrčao bih i ja, jer živim u centru grada, da se i ja ovako prljav od piture i smrdljiv od znoja zagrlim s njima na zajedničkoj fotografiji koja bila dokaz da su najbolji zadarski nogometaš i najbolji zadarski kolumnist (i jedini naravno) intimni sa Sevkom.

Inače, ona je prošlog ljeta ovdje kupila školjke od djece koja ih prodaju po cesti što je odjeknulo po cijeloj Lijepoj našoj, pa sam ja to komentirao, pa su mi prijetili smrću, jer sam ja svome vlastitom djetetu rekao da ću mu radije dati novac od svoje mizerne plaće samo da me ne sramoti proseći od turista bogatuna. Inače, to vam izgleda ovako… Prilazi vam neki mali gelipter i nudi školjku uz riječi – „Ovu školjku inače prodajem za 20 eura, ali vama ću je dati za samo 10“, a na što ja odgovaram – „Takve koji mi nude školjke inače bacam odmah u more, ali tebe ću samo zaliti čašom mineralne.“ Baš sam odvratan.

Turistička zajednica, koliko sam ja razumio svako ljeto na trgu nešto organizira za turiste. Bude tu neizbježnih klapa, nekog folklora (to ljude na žalost najmanje zanima), ozbiljnog free jazza pa sve do formacija koje kao da su pobjegle sa trećerazrednog pira pa tako i zvuče. Ne bih htio biti zloban, ali meni se ne čini da se tu skupi nešto ljudi, ako ne računamo one koji bi ionako sjedili na onih par tisuća stolova koji nam krase našu Piazzu del signiori. Ustvari, ipak moramo pohvaliti nastojanja za dizanjem kulturnog nivoa, pogotovo ako se time ne pogoduje onima koji ionako ne bi nikoga zanimali sa svojim ordinarnim repertoarom koji više priliči nekoj terasi restorana, nego glavnom gradskom trgu.

Općenito, jako je pipkavo ispitivati tko, što i kako, a to i nije tema ove kolumne, već je tema buka i kakofonija zvukova koja je takva da se stječe dojam kako svatko tko stavi dva stola na ulicu ima pravo izbaciti zvučnike i „zabavljati“ stanovnike. Dobro, stanovnika skoro da više i nema, ali dok postoje oni će se buniti, jer ako nam gradska jezgra već smrdi na užeglo ulje, ne mora se baš dopustiti i zagađenje bukom koje je evidentno. A ako maknemo ulične svirače, antipatične fićfiriće koji šeću po gradu s nekakvim aparatima iz kojih trešti muzika, ako zanemarimo primitivce koji se unedogled voze oko Poluotoka sa spuštenim prozorima i odvrnutim zvučnicima, ostaju nam svirači koji zabavljaju goste ugostiteljskih objekata, a koji se kreću u širokom rasponu od majstora svog zanata pa sve do trećerazrednih na brzinu skrpanih klapica.

FEŠTE I FEŠTICE

Iz nekog razloga u gradu su petkom organizirane nekakve feštice. Ako je „večeras naša fešta“, onda ovo sigurno nije naša fešta. Fešta podrazumijeva pozornicu, eminentne izvođače, friganu ribu i da sada ne nabrajam što sve ne, a kod nas je fešta kada njih 3-4 u mornarskim majicama bauljaju od kafića do kafića i pjevaju praznim stolovima. Ja zbilja ne znam, ne bi htio griješiti dušu, ali u mome kvartu je tako i to se može vidjeti i na priloženoj fotografiji snimljenoj u 23h., a dozvoljeno je sve do 2 ujutro. Kome? Zašto? Ostat će vječna tajna.

I bilo bi dobro da oni to rade po starim navadama, da slažu glasove, šoto voće… Ali ne! Basistu o ramenu visi zvučnik, harmonika rasteže i rastura, a vrlo često u takvim klapama, koje u biti ipak pristojno zvuče, bude bar jedan član, najčešće tenor, koji misli da je bogomdan i da se treba što jače čuti, a to je, vjerujte, jedno vrlo mučno iskustvo. Ma dobro, neka bude feštica, neka oblače mornarske majice, ali zašto do dva sata ujutro? I kome? Onoj šačici pijane mularije koja ne zna što bi sa sobom?

A tko nam svira po ugostiteljskim objektima? Nije to loša selekcija, samo je važno imati osjećaj za mjeru. Uzmimo npr. moj kvart, a to je sam centar grada. Imam kafić doslovno ispod prozora, dobar sam s vlasnikom pa mu još nisam  sjekirom razbio zvučnike, ali, moram priznati da isključi točno po zakonu, a ove godine je napravio i odličnu selekciju. Znam da će se naći netko i reći – „pa čekaj, nisi baš svih nabrojao“, ali ovo su oni koje sam primijetio. Možda ima i drugih dobrih izvođača ali čisto sumnjam.

DUO ILI TRIO KOJI IMA PJEVAČICU

Nema gore stvari od zabavnjačkog sastava koji ima pjevačicu. Zašto? Zato što se najčešće radi o curi koja zna pjevati, ali je njen osnovni problem što ne razumije da je ona tu da u pozadini zabavlja goste, a ne da drži solistički koncert i onda svjedočimo neprirodnom prenemaganju i masakriranju „ženskih evergrina“, a tu pod obavezno spadaju „Proud Mary“, „Without you“, „Jolie“, a vrhunac prenemaganja i silovanja ušiju nedužnih gostiju je neizbježni „Mercedes Benz“, kome nadobudna pjevačica pristupa kao da joj je cilj što više izmasakrirati engleski jezik i pjesmu kao takvu. „Ouuu lourd! Wountju baj mi…“ Strašno, vjerujte mi.

MARIN MODRIĆ – ČOVJEK KOJI IZGLEDA KAO DA JE DOŠAO SA WOODSTOCKA, ALI I ZVUČI VRHUNSKI

Kada sam prvi put vidio Marina mislio sam da je prebačen nekim vremeplovom sa kraja 60-ih, negdje sa Zapadne obale, ali kada sam ga čuo nije mi bilo mrsko. On je jednostavno odličan, skroman i simpatičan. Bez ikakvog kompleksa šara po repertoaru „Eaglesa“ ili „Allman Brothersa“,a kada sam ga čuo kako rastura „Ramblin Man“ mislio sam da se pokojni Dickey Betts ustao iz groba i svira mi pod oknom, a ni njegova verzija „Tequila Sunrise“ nije daleko od originala. Drugim riječima – Marine izvoli snimi malo vlastitog repertoara, jer ako bude bar upola na razini covera koje izvodiš svijetla budućnost ti se smiješi! Iiiii…. Malo tiše kad si pod mojim prozorom.

„BORGO GUITAR DUO“ – SPOJ TALENTA, ISKUSTVA I KUĆNOG ODGOJA

Što napraviti kada odlično pjevaš, još bolje sviraš, a to nitko ne zna, mada si prevalio više od pola životnog vijeka? Nađeš istog takvog i osnuješ duo. Željko Valčić (vjerojatno ga zovu „Vale“) i Davor Gulin zvan „Pablo“ spadaju u sam vrh reproduktivne glazbe našega grada a i šire.

Rekli bi sportski komentatori – „Spoj talenta i iskustva“. Ovi su se (bivši) momci udružili tamo neke davne 2006. godine i od frapantno preciznog sviranja ritma i bluza proširili svoj repertoar na svu moguću klasičnu rock muziku koju je moguće odsvirati samo uz dvije gitare i dva glasa, ali su u tome otišli toliko daleko da izvode i pjesme poput „Bohemian rhapsody“, što je, složit ćete se, ipak mali kuriozitet. U svakom slučaju, kada šećeš gradom i vidiš ovu dvojicu kako postavljaju instrumente, najbolje je odmah zauzeti stol i uživati u onome što slijedi, a što je u tom poslu važnije od toga.

A možda Žeki otpjeva „Pretty Woman“, a Dare „Crossroader“. Iiii… naravno. Kad su pod mojim prozorom ne treba preglasno.

FRANE BRAJKOVIĆ – NEZAKONITI SIN RAYA CHARLESA I JOEA COCKERA

Treći majstor reproduktivne glazbe kojega možemo čuti ovoga ljeta na ulicama našega lijepoga grada je naravno Frane Brajković. Frane savršeno vlada dvjema vještinama – sviranjem i pjevanjem, nije nametljiv (doduše – mogao bi se malo stišati kada je pod mojim prozorom), ne vodi besmislenu konverzaciju s publikom jer je svjestan da to nije njegov solistički koncert nego ljetna gaža i sve u svemu –  on je primjer onoga kako bi trebao zvučati čovjek koji se bavi tim poslom. Doduše, ponekad toliko zvuči kao Ray Charles ili Joe Cocker da to izaziva jezu, ali to su već slatke brige.

ZAKLJUČAK

Nakon ova dva teksta kakav zaključak možemo izvući po pitanju sezonske glazbene ponude grada Zadra? Jednostavan. Postoje izvođači koje grad treba podržati, ali i oni koji i trebali proći nekakvu selekciju i biti pod kontrolom što se tiče i jačine i repertoara. Ulične svirače bi trebalo strogo kategorizirati s naglaskom na akustične instrumente, a pogotovo imati kontrolu nad putujućim artistima. Jer, ako su se naši Zadrani smrzavali preko zime da bi zaradili koji cent, onda su valjda zaslužili da nešto zarade i preko ljetne sezone.

Za kraj, evo i primjera što sve dozvoljavamo. Zove me tetka koja živi na „najlipšoj rivi na svitu“ i žali mi se kako nekoga muče pod njenim prozorom i da taj ispušta jezive zvuke. Dotrčao sam k’o bez duše i zatekao nekog putujućeg zabavljača koji je koristeći sopran saksofon ispuštao takve tonove da sam zbilja mislio kako nekoga muče na najbestijalniji način. Eto… To mi moramo trpjeti svakog ljeta.

Jedno od temeljnih pitanja je ono – zašto bih ja uopće davao novac nekome tko u prolazu svira tuđe pjesme? Zato što me nekom lijepom pjesmom, stručno otpjevanom, dirnuo u napuklo srce, ili zadivio odličnom izvedbom pa posegnem u novčanik i darujem ga iz zahvalnosti. E pa to se baš ne događa često jer sam srca kamenoga, a osim toga, dio tih umjetnika mi ide na živce pa je najbolje da napravimo podjelu. Imamo one koji su zbilja kvalitetni i zanimljivi, one kojima dajemo iz sažaljenja i one koji misle da su zvijezde na pozornici pred deset tisuća obožavatelja, a nisu pa nam samo smetaju. Eh da… Imamo i nadarenu djecu koja su najgori dio ove družine, ali o njima poslije…

BUĆO – DOAJEN KOJEG VIŠE NEMA

Jedan od prvih koji je svirao za prolaznike je pred kraj svoje karijere bio i pokojni Duško Nonković Bućo, pionir i legenda zadarske glazbene scene kojeg ne možemo ne spomenuti u ovom tekstu. Čovjek koji je svirao rock u prvim sastavima, godinama se trošio po feštama i svadbama dok nije narušio zdravlje, da bi na kraju sa svojom biciklom i kolicima svirao po gradu, jednako kvalitetno kao i sve što je radio vezano uz glazbu. Skromno bi zauzeo svoje mjesto, najčešće ispred muzeja i tamo svirao svoj poznati repertoar, taman toliko glasno koliko treba da skrene pažnju na sebe, a da ne smeta. Šteta je što danas nema više glazbenika kao što je bio Bućo.

HARMONIKAŠI

Zadar ima dva harmonikaša, ustvari tri, ali ova dva računam kao jednog jer sviraju na istoj harmonici. Harmonika je bučan instrument, dosta nametljiv, idealan za potpirivanje vatre na seoskim pirevima, ali u centru grada baš i ne paše. Imamo dakle dva harmonikaša koji spadaju u stariju generaciju i koji zajedno imaju godina skoro koliko i ja sam (dakle oko 200). Jedan je „Barba Toni“, štićenik Doma za stare i nemoćne Sv. Frane, koji se povremeno pojavljuje ispred bivšeg „Bambija“ (što ću ja sada objašnjavati gdje je bio Bambi?) i tamo sa svojom malom, prastarom i adekvatno tome raštimanom harmonikom, svira. To što svira i kako svira pokazuje da je nekada u mladosti znao svirati i da mu je nešto od toga znanja i ostalo. On ne pjeva, ali je tih i diskretan, ne stvara buku i moram priznati da je on jedan od rijetkih uličnih svirača kojem ponekad nešto i dam. A znate li zašto? Znate li što on radi s tim sitnim parama koje dobije? Otiđe u dućan i tamo kupi pokoji sok i kekse kojima počasti svoju ekipu u Domu. Mislim da ne trebam dalje objašnjavati.

Drugi harmonikaš je jedan gospodin koji je uvjerljivo najviše na terenu. On ima veliku harmoniku kojoj bi trebala mala reparacija, ali nećemo sada u sitnice. Čovjek svira nešto i uz to potiho pjeva što se manje više ne čuje, ali problem nastaje kada se njegova muzika pomiješa s pjevanjem one raspjevane djevojke koja zagluši pola Foruma i muzikom iz kafića, koja je u posljednje vrijeme nešto glasnija nego što bi trebalo biti. Toliko o tome, jer njih su dvojica, a ja sam star i slab pa ne bih volio dobiti po sebi.

DJECA ULIČNI SVIRAČI

Na žalost, svako ljeto vidimo i djecu koja misle da su toliko zanimljivi i slatka da ćemo im mi puniti džepove zbog njihovog sviranja. Njih dijelimo na male klasičare i na male rokere. I jedni i drugi su prilično suvišni i od malih Roma iz beogradskih autobusa ih dijeli samo boja kože i to što ovi drugi malo bolje sviraju.

Mali klasičari su nemalo naporni. Oni ono što su naučili u glazbenoj školi prezentiraju na ulici, a tu se mahom radi o školskim vježbama i zbilja ne vidim razloga zašto bi ih za to trebalo novčano nagrađivati.

Mali rokeri su posebna priča. To su mahom desetogodišnji dječaci koji imaju malo pojačalo i električnu gitaru na kojoj znaju odsvirati par početničkih rifova koje ponavljaju unedogled misleći da će im prljava distorzija i crna kožna jakna (na ovu vrućinu!?) donijeti simpatije prolaznika. Da skratimo. Roditelji bi trebali malo pripaziti na svoju djecu.

DJEVOJKA KOJA NEMA MJERU ZA JAČINU

U ovoj je priči i jedna mlada dama. Ona se stacionira ili na mostu ili na Narodnom, ili na Zelenom trgu i tamo pjeva. Ona dobro pjeva, ima glasa i sluha, ali… Ali? Ona nema mjeru, a i dovodi u pitanje smislenost korištenja zvučnika s matricama. Ogromna je razlika između pjevanja uživo s pratnjom i korištenja gotovih matrica. Djevojka bi bila puno atraktivnija da nauči 5-6 osnovnih akorada i prati se na gitari, nego ovako gdje ispada da pjeva doma uz kućnu liniju koja svojom bukom odrađuje većinu posla.

Osim toga,  mora shvatiti da ulica nije mjesto za njezin solistički nastup na koji su ljudi došli s kupljenim ulaznicama, kao i to da se ne može odviti toliko da ljudi se koji sjede u npr. Forumu moraju nadvikivati. Koliko god dobro pjevala, neka mjera mora postojati i to bi trebala uzeti u obzir.

GITARISTI KOJI NE PJEVAJU

Postoje muzičari koji ne pjevaju, ali su izvrsni na svome instrumentu, tj. na gitari. Bio je jedan kosati momak koji je imao poziciju na mostu i uvijek sam ga žalio kako mu vjetar može naškoditi zdravlju, ali mi je nekako utjecao na psihu tako da sam svaki put kada bi prelazio most, bio on tamo ili ne, čuo u glavi „Shine on…“ Pink Floyda, jer mi se činilo da on stalno svira jednu te istu pjesmu. Poslije je proširio repertoar i uopće nije bio loš, ali malo monoton. Imao je osjećaj za ton, ali kao i kod one djevojke, dolazimo do toga da ustvari više slušamo matricu nego umjetnika.

Drugi momak ima plavu gitaru i plavu kosu i nastupa na isti način samo što je puno brži. Jako je brz ovaj momak, a kako ne bi i bio kada je stalno u pokretu. Satima i satima svira solaže pa je i normalno da se uvježba do savršenstva. Ipak, tu imamo onu davnu poredbu Alvina Leeja i B. B. Kinga, gdje je rečeno da ovaj prvi ne može u tisuću tonova reći ono što ovaj drugi kaže u dva, ali tu govorimo o autorima, a ne o reproduktivcima, što ulični svirači u biti i jesu. Ja ne znam zašto dva ovako dobra gitarista ne sviraju u nekom bandu, ali vjerojatno imaju neku računicu, a možda i rade nešto svoje, a da ja to ne znam. Kreativnost je jako važna stvar.

DVOJICA ANDRIJA – DVOJICA MAJSTORA

Na ovome mjestu moramo spomenuti i dvojicu uličnih svirača koje na žalost, više ne vidim, a koji su bili uistinu izvrsni, a zajedničko im je to što su se ova zvali Andrija. Jedan je Perinović, a drugi mislim Grubić. Dobro su svirali i pjevali, nisu bili preglasni, pristojni, nenametljivi – jednom riječju – odlični. Prvi je Andrija imao nevjerojatan repertoar, ali me drugi naprosto fascinirao kada je na Forumu odsvirao „Dark Globe“ Syda Barretta. Mislio sam da bolje ne može, a on je, kao da me je pročitao, nakon par dana odsvirao „Picture book“ grupe Kinks i tako me oborio s nogu. Bilo kako bilo, obojica su bili odlični i šteta je što ih više ne vidimo s gitarom.

VRHUNSKI PROFESIONALCI

Na Narodnom trgu sviraju dva iskusna glazbenika koji se zovu Duo „Gitman“, a to su Riki Relja i Renato Perović. Radi se o vrhunskim profesionalcima koji sa dva instrumenta stvaraju kompletnu zvučnu sliku bez ikakvih sekvencera, matrica i sličnih tehničkih pomagala i kao takvi su vjerojatno i najbliži onome što bi trebali predstavljati ulični svirači. Bilo kako bilo, ja bih ovim ljudima dao radni staž i to beneficirani, jer nije lako u gradu gdje vladaju cajke svirati normalnu glazbu.

KOGA NISMO NAVELI?

Postoji još ljudi koji su zanimljivi, a koje nismo naveli. Npr. odlični Marin Modrić o kojem ćemo govoriti u drugom dijelu. Zamijetio sam i jednog momka koji se zove Ivan Vidović zvani „Eyevan“, ali… Ali, po svemu sudeći, na prvi pogled, radi se o pojavi za čiji rad je potreban delikatniji pristup, jer iako svira kao ulični svirač, tu bi se moglo raditi i o široj afirmaciji. Nadalje, ciklički se pojavljuju gitaristi koji se okruže sa stotinjak procesora i pedala i onda bismo mi kao trebali ostati fascinirani što sve oni mogu izvesti. Pa onda npr. onaj simpatični (mislim Australijanac) koji na Narodnom trgu izvodi „onemanband“, a koji je više zanimljiv zbog načina interpretacije nego zbog repertoara. Imamo i Štulićevog klona koji se ponekad pojavi s gitarom, ali njega osobno poznajem pa ne bi bilo u redu da sada pišem što mislim.

Ustvari, ja vjerojatno nisam svih ni vidio, ali ovo su oni koje najčešće srećem po ulicama pa neka se ne uvrijedi netko koga sam možda preskočio. A možda je i bolje da jesam. 

I sluša on tako sluša i čuje oduševljene uzvike, poznatu navijačku strast sa Kalelarge kojom smo se oduvijek ponosili i dičili pa utrči s hrvatskom zastavom kod djece u sobu da proslavi naš gol, ali tamo samo njegovi pokisli sinovi sjede i kažu – „što se dereš? Pa Albanija je povela, a ne mi!“ Pa što, mislim ja… Neka se ljudi vesele.

Evo, da sam slučajno nekim poslom npr. u Madridu i da naši povedu protiv Španjolaca i ja bih se veselio u svojoj hotelskoj sobi. Hmmm. Tiho vjerojatno. Ali, pustimo to i pomirimo se s tim. Svako ima pravo navijati za svoju zemlju, a to ti je ona u kojoj plaćaš porez.

STRUČNJACI U TV-STUDIJU

I sjede tako njih dvojica trojica koji su stručnjaci, jer ne bi bili tamo da nisu stručnjaci, a inače svaki navijač misli da je stručnjak, i onda jedan od njih, tj. Ivković kaže da je u nogometu danas jako važno trčati, što mi nismo znali nego smo mislili da je dobro ležati na travi uz aut liniju, ali onda on precizira da treba pametno trčati, s čime se mi laici slažemo, jer zbilja je glupo da se trči onako bez veze, svak za sebe.

Čekamo samo onu Sir Oliverovu misao – „momci, ako ne želite izgubiti, morate pobijediti“, tj. „važno je dati gol više od protivnika“. Tu je ipak i kralj nogometne TV teorije, gospodin slikovitog prezimena Samovojska, kojega od milja svi zovu „Vojska“, koji je evidentno živa enciklopedija, ali ne kao oni koji imaju poremećaj iz spektra autizma pa mogu zapamtiti cijeli telefonski imenik nakon samo jednog čitanja.

Ne, daleko od toga da on samo nabraja bez veze. Nabraja on dobro ali samodopadno pa mi malo ide na živce, ali tko sam ja. „Vojska“ bez sumnje uživa u svakoj sekundi provedenoj na malom ekranu pa neka je bar netko sretan.

UZALUD SNIMANE REKLAME

Ako možda i nećemo biti prvi po igri, zasigurno imamo najgluplju reklamu, a to je ona u kojoj naš Novljanin Gvardiol toči gorivo na pumpi praćen orgazmičkim urlicima nekakvog voditelja / komentatora („Toči Joško! Toči do vrhhaaa!!!“) i svi su na kraju sretni i zagrljeni se blesasto cerekaju u kameru, jer je Joško uspio napuniti svoj auto benzinom.

Ah da.. Počinje tako da on komentira „uvjerljiv izlazak naših“, a mi vidimo njih trojicu kako lijeno izlaze iz auta kao neke krepaline, kako su ustvari i igrali protiv Albanije. Pa i naš drugi Zadranin Modrić jede palačinke s nekom djecom, ali ta reklama nije tako odvratna kao ova prva. I što ćemo sada kada smo ispali? Tko će vjerovati da je to gorivo prvoklasno i da se od tih palačinki nećeš otrovati?

IPAK SU NAVIJAČI NAJVAŽNIJI

Nikada kao na ovome prvenstvu naše tv-ekipe nisu bile toliko fascinirane navijačima. I do sada smo bili bombardirani izjavama zapjenjenih tifosa koji su urlali u kameru i najavljivali kanonade golova, ali sada oni našim reporterima i novinarima više služe kao neka utjeha tipa – „jeste da smo igrali loše, da smo ispali, da ni Albance ne možemo dobiti, ali nitko nema ovakve navijače…“.

To je najupadljivije bilo nakon nesretne igre protiv Italije kada je novinar uzimao izjave naših pokislih igrača (a koji su, pošteno govoreći, vrlo realno i stručno ocijenili igru) i svaki razgovor završavao davljenjem – „a što kažete na naše navijače?“ Jedan je pak (mislim da je to taj isti) prešao sve granice, kada je emotivno skrhanog Modrića na kraju pitao je li ovo njegov oproštaj od reprezentacije, a ovaj mu pametno odgovorio da sada nije vrijeme za takve razgovore.

SULUDA KOMBINATORIKA ILI PRIČE ZA MALU DJECU?

Jasno je da smo ispali jer smo podcijenili Albaniju i protiv Italije imali suca koji navodno ima dečka Talijana (a lijepo sam bio savjetovao Baby Lazanju da umjesto cure sa sobom na euro poveze nekog modnog stilista i pokupi bodove), ali meni je najzabavnije bilo moje dijete koje je desetogodišnji genij za matematiku pa je odmah stao računati koje su šanse da ipak prođemo sa samo dva boda i to ako ovi dobiju ove sa tri boda, ovi igraju nula nula, a ovi treći izgube sa 15:4, a da pri tome Jupiter uđe u putanju Merkura.

U početku mi je to bilo zabavno, a onda sam se sjetio Štrumpfova i Papa Štrumpfa koji ima napitak za sve. Dolazi mu tako tužni navijač Hrvatske i pita ga ima li kakav napitak da mi uđemo u drugo kolo ili da bar pobijedimo Albaniju. „Ima, ima“ – odgovori ovaj. „Samo slijedi uputstva. Nije komplicirano.“

1. Svako jutro ubrati zdjelu rose ispod biljke na kojoj spava mužjak tarantule

2. Pronaći kamen-kremen u trenu kada nastaje pomračenje sunca

3. Malim prstom taj kamen usitniti u prah i čekati da se pretvori u sol (cca. 100 godina)

4. Time posoliti rep kometa koja prolazi Mliječnim putem

5. U istom trenu natjerati starog mačka da zamjauče „tandaramandara“,  itd., itd. …

Ali, šalu na stranu. Maknimo glupe reklame, igru protiv Albanije, blesasta reporterska pitanja, fetišiziranje navijača i sjetimo se kako smo svi dočekali, Modrića, Subašića, Vrsaljka i Livakovića kada su nam s Dalićem donijeli toliko radosti prije 6 godina i budimo malo realni. Čestitajmo Slovencima što su sa samo dva boda prošli dalje, a onda se sjetimo koliko su dali bodova našem Lazanji na Euroviziji, pa smanjimo oduševljenje, što bi rekao Larry David.

zadarskimario@gmail.com